Mjesto rođenja ne određuje ko ste i šta ste , ali nosi jednu važnu činjenicu , koja vas prati u životu . Neko se sa mjestom rođenja srodi i ono ga odredi , nekom je pusta formalnost ili slučajnost da su se majka i otac zbog nekih okolnosti našli tada i u tom mjestu . Travnik kao mjesto rođenja našeg , za sada jedinog nobelovca u književnosti , velikog poznavaoca Bosne i naših karaktera , Ive Andrića je jedna od većih misterija njegovog života . U tom vezirskom gradu naš Ivo ugleda Bosnu , koja je za njega bila mitska slika svijeta. Kuća koja ima atribute arhitekture vremena u kojem se Andrić rodio , orjentalne bosanske kuće sa isturenim doksatom i povučenom avlijom postaje prepozanatljiv simbol grada . Vremenom i nanosima rata devedestih , ona postaje zapuštena i bila je krenula zaboravu . Dvije odvažne žene pokreću svojom voljom njenu obnovu . To je dobrotvor Snježana Kopruner ,vlasnica i direktorica velike kompanije GS TMT , koja donira njenu obnovu i direktorica zavičajnog muzeja Fatima Maslić , koja u kordinaciji sa donatorom , inicira tu plemenitu namjenu . Volja ovog tandema hrabrih žena pokreće nešto što drugi tandem arhitekata i njihovih saradnika iz studia Zec na čelu sa Amirom Vukom Zecom i Ledić arhitekturom na čelu sa Josipom Ledićem, provode u ono što danas na jedan novi način krasi Travnik , kao ona prva ideja da se taj podatak , o rođenju čovjeka koji nije živio u njemu , a obilježio grad , jasno naglasi .
Kako nešto obnoviti koje ima taj lejer istorije na sebi ? Da to bude ekstenzija koja to ne poriče , nego ga potvrđuje . Ne kroz puko udavranje , nego uz rešpekt prema zatečenom ?
Rekonstrukcija ovog objekta je bila izuzetno veliki zahvat, pogotovo za Travničane kojima smo, obnovom rodne kuće Ive Andrića, direktno uticali na memoriju tog mjesta. Dodati na već formiranu gornju siluetu , savremenu caffe galeriju , obnoviti mu utrobu i nadograditi i transplatirati nove sadržaje , su bili naši zadaci. Tek nakon što smo krenuli u pripremne radove, shvatili smo koliko nas velika intervencija na objektu čeka. U jednom trenutku kompletna unutrašnjost objekta je stajala na metalnim podupiračima, a drvene verande u potpunosti. Razlog je bila propala drvena nosiva konstrukcija koja je u potpunosti izmijenjena. Budući da su insekti i gljivice bili dosta uništili drvo na katu, a to nismo tehnički mogli izmijeniti, odlučeno je da se u cijeli objekt pusti plin i izvrši proces defumigacije i deinsektizacije. Tako su i nastale već dobro poznate fotografije Andrićke obučene u najlon koje su podsjetile na instalacije slavnog bugarskog umjetnika CHRISTO Vladimirov Javacheff.
Ovaj poduhvat je prodrazumijevao i izmjenu kompletnog prizemlja i dvorišta, pa možemo slobodno reći da je ovo svojevrsna urbanistička intervencija. Dotrajale i poluurušene zidove koji su ušli u bočnu saobraćajnicu sa istočne strane smo srušili, te gradnjom novih, ispravili geometriju dvorišta, te smo na taj način dobili prohodnu kolsku i pješačku komunikaciju.
Unutar dvorišta-avlije izgrađena je potpuno nova cjelina koja je arhitektonski promišljana na način da se vidi dualnost tog novog suvremenog i zatečenog, kako u arhitekturi tako i u enterijeru i funkciji. U starom dvorištu prostor je bio dosta zatrpan manjim prostorijama. Naš cilj je bio to dvorište–avliju što više otvoriti: malu avliju na ulazu i veliku avliju u srcu dvorišta pretvoriti u
mjesto susreta, gdje će se osjećati tradicionalni bosanski štih. Sada kada se boravi u objektu, teško je reći što je vani a što unutra jer se prostori preko rasklopivih staklenih stijena lijepo prelamaju i u svakom kutku objekta imate osjećaj da sjedite u nekom dijelu dvorišta.
Moglo bi se reći da smo dobili ljetnu otvorenu scenu u srcu objekta u dvorištu za veće događaje i malu-zimsku scenu u prostoru postojećeg prizemlja objekta. Kada se radi o estetici i uređenju samoga prostora, ideja je da se on napuni Andrićevim likom i djelom, ali na malo drukčiji način. Htjeli smo Andrića i njegovo djelo aktualizirati kroz instalacije akademskog kipara Dejana Pranjkovića.
Razmišljajući o Andrićevim djelima i njihovoj interpretaciji u enterijeru, došlo se na ideju postavljanja Fila- vezirovog slona. Skultura simbolizira životnu energiju i neukrotivost duha na ovim prostorima, koji odolijevaju mnogim promjenama kroz vrijeme i nerijetko turbulentnu povijest, a uvijek iznova sa nadom gledaju u svjetliju budućnost.
Na samom kraju, ovaj projekat predstavlja jedno preplitanje ljudi, rođenih Travničana, i onih koji to nisu, njihovih memorija na ovo mjesto, na veličinu lika i djela Ive Andrića, i interpretaciju svega navedenog u jednu cjelinu koja danas živi, i stvara nova sjećanja, nove memorije i predstavlja jedan period koji sam po sebi opstaje i unosi novu emociju. Čast je biti dio popločanja tog puta ka stvaranju novih emocija kod svih ljudi koji kroče u ovaj prostor!
